Alejandra Robles Sosa performed over 15 minutes long Misplaced Latina? based on Score #1: Unpacking a Bag of Your Own, at the Split Ferry Port, on April 7, 2021, in the frame of Misplaced Women? Workshop led by Tanja Ostojić
[Translation to Croatian is below]
Misplaced Latina?
Contribution by Alejandra Robles Sosa

Who am I?
I am Alejandra Robles Sosa, with two last names, because I was born and raised in Mexico. My mother tongue is Spanish and I grew up at the periphery of a three million inhabitant city, Puebla City. I was backpacking across Latin America, South East Asia, and Europe for three years before I enrolled in 2018 at the Arts Academy in Split, Croatia, where I have been living ever since. My art practice is strongly influenced by critical theories and a decolonial approach. I explore the collective memory of the migration of the human race represented in art, textile patterns, food, and plants.
What were my expectations from the Misplaced Women? workshop?
I was interested in exploring the idea of how my “female” body as a brown Latina is read in different contexts while crossing borders. My body is not read in the same way in a South American country, in the USA or the Balkans. Every place has its expectations from me. Our bodies and our presence are also read according to the objects we carry with us while crossing borders. My body is read differently if I am alone with a hiking backpack or with a fancy suitcase. People perceive things differently when I am on a long trip with bags on my bicycle. Those objects influenced the way I feel, if I am vulnerable or not, that includes my body itself, my clothes, and the things in my bag.
The Misplaced Latina? performance
My emotions: I didn’t cry for a while. The pandemic situation brought to me, as too many people around the world, a desolation feeling. I have been constantly suppressing my feelings in order to stay mentally stable. While carefully choosing my objects, the day before the performance and at the beginning of it, I couldn’t stop crying. It is as if for the last four years I have packed my sorrow and tears in small containers. So, I brought those containers with me.

My sorrow containers:
Food. I brought along food ingredients that came to Europe after the colonisation of the Americas and nowadays are part of the Croatian daily diet, like homemade tomato sauce, potato and banana. Those represent the sorrow of my colonised and de-indigenised ancestors.

Religion. I included the Holy Rosary I bought for my grandmother on my first visit to Vatican. She died a year before I could give it to her. I am not a religious person, but I love my grandma and I know how important this used to be for her when she was alive. The Catholic Church also has a dark colonial past in the Americas.
Embroidery. Historically, embroidery hasn’t been taken seriously as a medium because it belongs to the sphere of women’s work. And women’s issues are usually related to unpractical data. I decided to embroider the existential themes that inhabited my mind for the last few weeks: Annual living cost for three different categories of people (that are considered physical persons) from third world countries required to obtain Croatian visa. Those are my personal options, since I have a remote job outside Croatia:
- Studentica / student: 53,368 HRK,
- Digital nomad: 217,718 HRK,
- Kao supruga / as a wife: 44,742 HRK.
*Those are amounts needed to be present on ones bank account (at the moment of application) required by the Croatian immigration office. They refer to the sum of an average monthly rent, insurance, and in case of a student, fee per semester.

Final reflections
Regarding my initial expectations, I ended up reflecting upon how our sorrow and tears are read when our body is seen as a female foreigner. What is a woman supposed to cry about? How do I express my feelings, and how people validate our feelings according to our gender, race, and social status?
Each of the performances realised in the frame of Misplaced Women? workshop was full of those feelings and reflections that as women we experience in our day-to-day life. Sexual harassment, the church imposition of values over our bodies, the precariousness of artistic life, self-exploitation at work. Being seen as an accessory, and not being taken seriously when we argue against structural problems. Which feelings and in which way are allowed to be expressed in the public spaces? Tanja Ostojić has done silence braking performance in which Mia and I took part. She spoke in the public square of Peristil about attempts of sexual violence that she experienced in the past, about the subject that has been encapsulated into the private space, thus denying its social and structural nature. On her right side, Mia Bradić was appropriating every part of her own body with her contemporary dance improvisation, while my accompaniment included embroidering seemed more passive and therefore within the category of the feminine. Embroidering allowed me to listen, meditate and reflect.
As a foreign woman in a city where there is no Latino community, during a pandemic I have experienced a feeling of loneliness that I did not know before. Meeting with women from different backgrounds who responded to a feminist call was a hug to the heart. Thanks, everyone!

Alejandra Robles Sosa (born 1988) is currently Split based artist and designer of Mexican origin. She graduated from the Arts Academy in Split.
Text written by: Alejandra Robles Sosa
Edited and First Published by Tanja Ostojić on the Misplaced Women? Project Blog, May 2021.
Copy-editing: Cultural Hub Croatia (CHC) and Tanja Ostojić
Translation from English to Croatian: CHC
Photos: Tanja Ostojić and Neli Ružić
Video recording & editing: Andrea Resner
This performance has been developed and performed for the first time in the frame of Misplaced Women? Workshop led by Tanja Ostojić, in Split, April 6-8, 2021.
Hosted and organised by CHC in the frame of Voids2021
Production: Misplaced Women? Project, ongoing since 2009

———————————————————
Please see other posts from Split and this workshop:
Feminism Forgives by Ines Borovac
Misplaced Women? Misplaced Organization? by Culture Hub Croatia
#NismoSamoUkras by Lissette Nicole Josseau
Misplaced Women? Split Station
Self-exploitation by Katarina Duplančić
“On Rape Attempts” by Tanja Ostojić
“Misplaced Organization?” by Culture Hub Croatia
Please see as well videos of the performances published on the Mis(s)placed Women? video channel:

HR PRIJEVOD
Tko sam ja?
Ja sam Alejandra Robles Sosa. Imam dva prezimena jer sam rođena u Meksiku (1988.). Moj materinji jezik je španjolski i odrasla sam na periferiji grada s tri milijuna stanovnika.
Alejandra Robles Sosa (born 1988) is currently Split based artist and designer of Mexican origin. She graduated from the Arts Academy in Split.
Tri godine sam putovala po Latinskoj Americi, jugoistočnoj Aziji i Europi, a 2018. godine sam upisala Umjetničku akademiju u Splitu u Hrvatskoj, gdje živim od tada.
Na moju umjetničku praksu snažno utječu kritičke teorije i dekolonijalni pristup. Istražujem kolektivno sjećanje migracija ljudske rase zastupljeno u umjetnosti, tekstilnim uzorcima, hrani i biljkama.
Što sam očekivala?
Zanimalo me istražiti ideju kako se moje “žensko” tijelo Latinoamerikanke tamnije puti čita u različitim kontekstima tijekom prelaska granica. Moje se tijelo ne čita na isti način u južnoameričkoj zemlji, u SAD-u ili na Balkanu. Svako mjesto ima svoja očekivanja od mene.
Naša tijela i naša prisutnost također se očitavaju u skladu sa stvarima koje nosimo dok prelazimo granice. Moje se tijelo drugačije čita ako sam sama s planinarskim ruksakom ili s otmjenim koferom. Ljudi različito percipiraju stvari kad sam na dugom putu s torbama na biciklu. Ti su “rekviziti” utjecali na to da se osjećam ranjivo ili ne, što uključuje i samo moje tijelo, ali i odjeću i stvari u torbi.

Performans
Moje emocije:
Neko vrijeme nisam plakala. Situacija s pandemijom donijela mi je, kao i mnogim ljudima širom svijeta, osjećaj pustoši. Neprestano sam prisiljavala svoje osjećaje da budu posve stabilni. Dok sam birala rekvizite, dan prije nastupa (i na početku), nisam mogla prestati plakati. Kao da sam posljednje četiri godine pakirala tugu i suze u te malene posude. Pa sam te posude ponijela sa sobom.
Moji kontejneri za tugu
Hrana. Sa sobom sam ponijela hranu koja je u Europu došla nakon kolonizacije Amerike. I ona je danas dio hrvatske svakodnevne prehrane,oput domaćeg umaka od rajčice, krumpira i banane. To predstavlja tugu mojih koloniziranih i neo-indiginiziranih predaka.
Religija. Uključila sam i „svetu krunicu“ koju sam kupila svojoj baki prilikom prvog posjeta Vatikanu. Baka je preminula godinu dana prije negó sam joj uspjela dati krunicu. Nisam religiozna osoba. Ali volim svoju baku i znam koliko joj je ovo bilo važno. Katolička crkva također ima mračnu kolonijalnu prošlost u Amerikama.

Vez. Povijesno gledano, vez nije shvaćen ozbiljno kao medij, jer se radi o ženskom djelu. A ženska su pitanja obično povezana s nepraktičnim podacima. Odlučila sam izvesti teme koje su mi okupirale um u posljednjih nekoliko tjedana: troškovi života na tri načina (od mnogih) za dobivanje vize u Hrvatskoj kao osoba iz treće zemlje.
Ovo su moje osobne mogućnosti, budući da obavljam posao na daljinu za poslodavce izvan Hrvatske:
– studentica: 53,368 HRK,
– digitalni nomad: 217,718 HRK,
– kao supruga: 44,742 HRK.
* To su potrebni iznosi na bankovnom računu (u trenutku prijave) koji zahtijeva Hrvatski imigracijski ured. Odnose se na zbroj prosječne mjesečne stanarine, osiguranja, a u slučaju studenta, školarine po semestru.

Završni osvrt
Što se tiče mojih očekivanja, završila sam razmišljajući o tome kako se čitaju naše tuge i suze kada se na naše tijelo gleda kao na žensku strankinju. Zbog čega bi žena trebala plakati? Kako mogu izraziti svoje osjećaje i kako ljudi potvrđuju naše osjećaje prema našem spolu, rasi i socijalnom statusu?
Svaka izvedba bila je puna onih osjećaja i razmišljanja koja kao žene doživljavamo u svakodnevnom životu. Seksualno uznemiravanje, crkveno nametanje vrijednosti nad našim tijelima, nesigurnost umjetničkog života, samo-eksploatacija na poslu. Na nas se gleda kao na dodatak i ne shvaća ozbiljno kad propitujemo strukturne probleme. Koji se osjećaji i na koji način smiju izražavati u javnim prostorima?
Svaki od performansa realiziranih u okviru radionice Misplaced Women? bio je pun onih osjećaja i razmišljanja koje kao žene doživljavamo u svakodnevnom životu. Seksualno uznemiravanje, crkveno nametanje vlastitih vrijednosti našim tijelima, nesigurnost umjetničkog života, samoeksploatacija na poslu. Na nas se gleda kao na dodatke i ne shvaća nas se ozbiljno kad se pobunimo protiv strukturnih problema. Koji se osjećaji i na koji način smiju izražavati u javnom prostoru? Tanja Ostojić izvela je performans koji prekida tišinu, a u kojem smo sudjelovale i Mia i ja. Tanja je na Peristilu govorila o pokušajima seksualnog nasilja koje je doživjela u prošlosti, o temi koja je inkapsulirana u privatni prostor, negirajući tako njegovu društvenu i strukturnu prirodu. S Tanjine desne strane, Mia Bradić prisvajala je svaki dio vlastitog tijela svojom suvremenom plesnom improvizacijom, dok je moja pratnja s vezenjem djelovala pasivnije i, samim time, unutar kategorije ženskog. Vezenje mi je omogućilo da slušam, meditiram i razmišljam.
Kao strankinja u gradu u kojem ne postoji latino zajednica, tijekom pandemije doživjela sam osjećaj usamljenosti koji prije nisam poznavala. Sastanak sa ženama iz različitih sredina koje su se odazvale feminističkom pozivu bio je zagrljaj srca. Hvala svima.
Pogledajte i druge priloge iz ove radionice/ this workshop:
Feminism Forgives by Ines Borovac
Misplaced Women? Misplaced Organization? by Culture Hub Croatia
#NismoSamoUkras by Lissette Nicole Josseau
Misplaced Women? Split Station
“On Rape Attempts” by Tanja Ostojić
“Misplaced Organization?” by Culture Hub Croatia